Ah, prostrani borici, bučanje razbitih vala,
lagana igra svjetlosti, zvono osamljeno,
i taj suton što pada u tvoje oči, lutkice,
pužiću zemaljski, u tebi zemlja pjeva!
U tebi rijeke pjevaju, s njima duša mi bježi
onako kako želiš i donde dokle hoćeš.
Put moj mi označi u svome luku nade
i jato ću strijela zanosan odapeti.
Posvuda oko sebe tvoj magleni pojas vidim
i tvoja šutnja progoni moje časove u bijegu.
Ti si ta s rukama od prozirna kamena
gdje mi se poljupci sidre i vlažna čežnja gnijezdi.
Ah, tvoj tajni glas što ljubav ga boji i sagiba
u samrtno predvečerje koje jekama zvoni!
U časovima dubokim tako na poljima vidjeh
kako se klasje sagiba u ustima vjetra.