Zgažene duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih suza, usana sa toliko nedorečenih riječi, bez daha, bez osmijeha iskrenog, bez pogleda toplog – tražim ga… ili čekam?! NJEGA, koji će mi donijeti radost u život, NJEGA, koji će promijeniti navike, NJEGA, koji će me imati u potpunosti, u cjelosti, koji će me dobiti podatno, toplo, nježno, iskreno.
Čekam ga da dođe na vrata srca mog, da zavlada cijelim mojim bićem, da me veže lancima za svoje srce, čekam ga – tog princa iz snova, iz mašte.
Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema. Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je, čekam NJEGA, s kim ću podijeliti svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, čekam NJEGA, s kim ću se savršeno uklopiti u mozaik života.
Čekam ili tražim?!
Svejedno, on mora doći, on će čuti moj glas i pojaviti se da utješi ranjeno srce, da zagrli skrhano telo, da poljubi vrele usne. Tražim njegov lik u plavetnilu neba, u zelenilu gora, u prozirnim daljinama. Tražim osmijeh njegov, oči njegove, glas… Čekam princa da dođe i poljupcem me probudi – ne iz sna, nego iz iščekivanja…