Savila sam gnezdo u tvom levom oku
da siđem sa slikom sveta do srca
Peku me sunca i vetrovi u toku
i svaka moja reč u tvom mesu grca
Gde nam je dom da uđemo u nj svetli
i vrata da im ljubimo jedini prag
da svučemo noć sa sebe kad petli
ulaze nam u sluh i dan blag?
Gde nam je prozor otvoren do neba
cvetovima reči da kitimo vidik plavi
Prolaznost ljubavi iz ugla nas vreba
i nikada nećemo reći ovo je život pravi
Jer svet raste a mi sve manji po danu
sa sivilom grada nestajemo trošni
Dom nam je samo u krvi. I banu
vidici da nas vode kud nismo prošli
Ni porekla ni potomstva u našoj krvi
ja tvoje ruke ti mene celu
Šta ćemo ako je ovaj život pravi
i poslednji? I nemamo za njega kuću belu?