Od jubavi su jon se razmlozile oci, jubav je njegovo mlado tilo
pritvorila u bilu kolonu, visju od najviseg kampanila u gradu.
Tako ga je morala spazit.
Tako ga je morala spazit, i ako se bila savila u sedan bijac straja.
Bacila je u more jedno i drugo juvo samo da ga ne cuje.
Zaludu. Vitri su jon dragali jusne.
Bizala je. Sakrivala se. On je uvik bi do nje.
Ka’ se izmorila o’ bizanja, stala je i zagrlila njegov struk.
Odondar je njegov struk postaja sve manji, sve manji.
Posli nikog vrimena spoznala je u njemu covika, obisneg covika,
ca, ka i svi judi, jema stinu na srcu, obisne zalosne joci pod celon,
a liti nestaje u ladu najmanjeg kampanila.
Ma u noci, ol ka’ bi sklopila joci, vidila bi njegovo lisce daleko,
daleko nigdi do najdaje zvizde. I poletila bi za njin, sritna,
i zaudobila bi sve tuge i nevoje. Sve tuge i nevoje.
A on je bi covik, obisan covik, ca liti nestaje u ladu
najmanjeg kampanila.
To je donapokon jednega dana i ona uvidila. Sasvin.
I odondar je uz svoju stinu na srcu ositila i njegovu. Stopro je
ondar ositila da je zena.
Judi su je gledali brez cudjenja, ka pravu zenu, ka nisto ca se
toliko vidi da se skoro i ne vidi.