Neka tvoji beli labudi kristalna jezera sanjaju,
ali ne veruj moru koje nas vreba i mami.
Prostore nevidljiva snaga sanja kojoj se
suncokreti klanjaju
vidiš li okrenuta zaboravljenim danima u tami.
Tebe tri sveta vole tri te vatre prže. A mi
idemo ispred nade koju lutajuće pustinje
proganjaju.
Na zvučnim obalama gde drevno završava more,
kamenim srcem slutiš: vazduh je veliko čudo.
Nek’ traje lepota sunca do poslednjeg sna, gore
prema vrhovima koji zagubiše nam trag. Al’ ludo
ne veruj tom moru koje nas vreba i mami.
Branko Miljković