Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bježim tebi, jer spokoja hoću.
Jedva sam ček’o na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lutke.
Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!
Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!
Aleksa Šantić