Upravo danas
tek u prolazu na izlogu
vidjeh poznato lice
sa ocima bistrim
koje vise
se ne boje,
i tijelo
sa kojem u skladu zivjeh,
a koje vise nije moje…
Upravo jucer
spoznah ogledalo duse,
u izlogu
s druge strane
vidjeh tebe,
imala si oci kao moje
i tijelo koje,
rekla si :
sad je i tvoje.
Sve svoje pjesme ja pišem o Tebi
U njima srce cijelo Ti dajem
Svakoga dana na novo se kajem
Što nisam vjerovao samome sebi
Makar neki stihovi puni su sreće
Duša mi pati zato što te voli
Moje jadno srce puno je boli
Tebe više ništa vratiti neće
Zar stvarno ne vidiš koliko Te volim
Ne postoji ništa što Ti ne bih dao
Za tvoju ljubav i pred smrti bih pao
Daj se jednom sjeti da postojim.
hoćeš li ti?
ili ću ipak ja…
a da možda nakon svega
ipak krenemo skupa…
evo zakoračit ću sad
hoćeš li i ti?
ili ću ipak sam ja…
a da kreneš prva ti…
korak manji pa veći…
hoću li te moći pratiti?
što bi se dogodilo
kad bi skupa krenuli?
iste stotinke korak pružili…
u kojem smjeru bi krenula…?
nazad ili naprijed…
zakoračila u prošlost,
ili otplovila u budućnost…
evo zakoračit ću sad
hoćeš li i ti?
ili ću ipak sam ja…
iza sebe nemam ništa
što vrijedi spomenuti…
mene korak vodi naprijed,
hoćeš li me pratiti?
želiš li se vratiti
i stara lica i osjećaje
i ono što si nekad zvala srećom
opet proživljavati…
ja ti nudim, kreni sad…
ajmo skupa zakoračiti…
naprijed, brodom budućnosti….
gdje nas nitko neče pratiti…
gdje nas nitko neće čekati…
gdje skupa ćemo zalaske čekati…
gdje nas nitko neće tražiti
i ako želimo, bit ćemo
pijani i zbunjeni do smrti…
evo zakoračit ću sad
hoćeš li i ti?
ili ću ipak sam ja…
u sobi ustajao zrak
tonem sam u mrak
udišem… izdišem…
svaki dan teže je
toplina ljuštri zidove
i boje tope se…
sunce probije roletne
u mome mraku nariše
tanke isprekidane linije
da znam note na njima pisao bi pjesmu
kad se vratiš rekao bi:
Za tebe je…
i boje kad izgube sjaj
ostaje mi samo osjećaj…
i prazan pogled kao zrak
ustajao kao mrak
u sobi nema vrata
dosada izjeda ko rak…
i sve mi više nedostaju
dingo,bumbar i tobogan
sjećanja što ostaju
na savršeni dan…
one dvije tri riječi u tišini
sada sve to fali mi…
jednostavan zaključak
mojih osjećaja
glasio je volim te…
logičan ishod
mog ponašanja
vrištao je želim te…
Prije nego što odeš,
nasmiješi se još jednom,
tek onako,
da poslije možemo reći
da je sve ovo bilo lako,
da nije bilo suza i boli,
da nismo pravo ni znali kako se voli.
Pa ipak, ako nam jednom
neka samotna jutra budu odviše teška,
sjetit ćemo se ovog posljednjeg toplog smiješka,
možda i ove ruke u ruci,
utjehe ove u zagrljaju
sada, na kraju.
Ali prije nego što odeš,
htio sam reći,
baš bi mi bilo stalo
da ostaneš sa mnom
još malo.